Napisao Front slobode
Objavljeno 5. maja 2014. godine
Prenosimo članak sa bosanskog portala Front slobode u kome je objavljen prvomajski radnički "Proglas".
Raspadom bivše socijalističke države i uvođenjem kapitalističkog sistema krajem '80tih, radnici u Bosni i Hercegovini u proteklih 25 godina proživljavaju najteže trenutke u svojim životima. Period popularno nazvan "tranzicija" iskorišten je za neviđenu pljačku u zemlji, a svaki nerazumni potez novokomponovanih "biznismena" i njihovih političkih drugara, koji su upropastili sve što se upropastiti može, pravdan je ovom sveopšteprihvaćenom kovanicom.
Radnici su gurnuti u borbu za goli opstanak, a Prvi maj kao proslava rada i radnika ostao je samo sjećanje pred stihijom problema sa kojima se malobrojni zaposleni svakodnevno susreću. Prvomajsko okupljanje i Proglas koji su radnici pročitali u Tuzli vraća nadu u dizanje svijesti radnog čovjeka i svježi početak borbe za očuvanje ljudskog dostojanstva.
Objavljeno 5. maja 2014. godine
Prenosimo članak sa bosanskog portala Front slobode u kome je objavljen prvomajski radnički "Proglas".
Radnici su gurnuti u borbu za goli opstanak, a Prvi maj kao proslava rada i radnika ostao je samo sjećanje pred stihijom problema sa kojima se malobrojni zaposleni svakodnevno susreću. Prvomajsko okupljanje i Proglas koji su radnici pročitali u Tuzli vraća nadu u dizanje svijesti radnog čovjeka i svježi početak borbe za očuvanje ljudskog dostojanstva.
Prvomajski radnički "Proglas" koji je pročitan pred okupljenim radnicima i građanima na Trgu Slobode u Tuzli, 1. maja 2014. godine, prenosimo u cjelosti i bez ispravki:
"Prvi je maj i mi, ovdje okupljeni, danas prigodno – protestom – podsjećamo na važnost mnogih događaja iz prošlosti koji stoje zapisani u knjigama historije. Nećemo ih ovde ponavljati. Dovoljna je činjenica da smo ovdje, pa da se nasmijemo onoj staroj latinskoj izreci kako je historija učiteljica života. Da zaista učimo iz historije, danas bismo na travnjacima uživali u slobodnom danu sa našim najmilijima. Jer ovo nije, kako to najčešće čujemo, praznik rada. Ovo je međunardni dan radnika. Praznici se slave; mi ovdje podsjećamo da kao radnici u Bosni i Hercegovini jedva preživljavamo. Nećemo zato govoriti o tome kako je nekada bilo i prošlost slikati zlatnom bojom, jer se svaka prošlost uljepšava. Danas gledamo u ovo što imamo u rukama i tražimo način da iz toga napravimo život dostojan življenja.
A šta je to život dostojan življenja, pitali bi naši šefovi, majstori, direktori – menadžeri (kako se danas svi vole zvati)? To, reći ćemo im, da danas uz ručak imamo i salatu; da umjesto nezdravog i jeftinog bijelog hljeba kupimo crni; da se ne trujemo uvozniom toksičnom ribom jer je najjeftinija; da nas na računu ne čeka minus kada krenemo da podignemo novac kako bi smo platili treći neplaćeni račun za struju ili vodovod; da zamjenimo cipele koje nosimo već pola decenije iako su nam nam na najmanjem pljusku stopala mokra; da znamo šta zaista znači vikend koji su nam ukinuli oni koji u trećini ili čak polovini našeg života vide samo brojke (jer toliko, trećinu ili polovinu života, svakodnevno provodimo radeći u neljudskim uslovima, često tjerani da se kao hijene borimo oko zadnjeg končića ili žice, jer končić ili žica vise znači fening više na platu od koje ionako samo vilenjaci znaju kako opstajemo). Želimo da pred djetetom koje zatraži neki novac za kafu s društvom ne spuštamo pogled; ili da djecu u školu ne šaljemo bez užine, jer marka za sendvič danas možda znači da sutra nećemo imati za mlijeko ili hljeb za ostatak porodice. Želimo da ne prehodamo slomljenu kost jer nemamo zdravstveno osiguranje, niti novac kojim bi platili privatno liječenje.
Mnogi bi se menadžeri ovom nabrojanom nasmijali; mnogi se smiju već godinama; mnogi misle da su njihovi snovi o petom automobilu ili trećoj postdejtonskom vili i naši snovi. Znaju li šta zaista znači biti radnik ili radnica ovdje i danas? Znaju li da prazan trbuh ne sanja metal ili cement njihovih megalomanskih snova? Sumnjamo. Ali napominjemo da se trebaju plašiti svakog gladnog stomaka i samo zato što su naše (živote) ogolili do kraja svojom bahatošću i bezgraničnim žderanjem, to ne znači da su naši životi ugašeni. Mi smo ti na čijim leđima stoji sve što još uvijek funkcioniše; mi smo ti koji su najbrojniji i stanemo li mi, stat će i svijet na kakav su oni navikli.
Ovaj protest, zato, nije za slavu neplaćenog i nehumanog rada na kakav smo danas primorani, nego je za radnike čija glad i tortura moraju prestati. Zato smo solidarni sa svima koji u ovoj zemlji djele našu situaciju i svakodnevnicu; našom djecom, od kojih su mnogi studenti; našim majkama i očevima, od koji su mnogi penzioneri: našim kolegicama, kolegama i poznanicima od kojih neke nazivaju sretnicima jer su barem zaposleni – goleme li sreće; i naravno, solidarno stojimo sa svim nezaposlenima. Ovdje i danas mi prestajemo čekati. Za sve naše nadređene koji će jutros uz prvomajski uranak obići groblja i mezarja boraca palih u proteklom ratu, licemjerno polažući vijence i bukete za još jedan politički poen, naša je poruka: pazite se nas živih."
"Prvi je maj i mi, ovdje okupljeni, danas prigodno – protestom – podsjećamo na važnost mnogih događaja iz prošlosti koji stoje zapisani u knjigama historije. Nećemo ih ovde ponavljati. Dovoljna je činjenica da smo ovdje, pa da se nasmijemo onoj staroj latinskoj izreci kako je historija učiteljica života. Da zaista učimo iz historije, danas bismo na travnjacima uživali u slobodnom danu sa našim najmilijima. Jer ovo nije, kako to najčešće čujemo, praznik rada. Ovo je međunardni dan radnika. Praznici se slave; mi ovdje podsjećamo da kao radnici u Bosni i Hercegovini jedva preživljavamo. Nećemo zato govoriti o tome kako je nekada bilo i prošlost slikati zlatnom bojom, jer se svaka prošlost uljepšava. Danas gledamo u ovo što imamo u rukama i tražimo način da iz toga napravimo život dostojan življenja.
A šta je to život dostojan življenja, pitali bi naši šefovi, majstori, direktori – menadžeri (kako se danas svi vole zvati)? To, reći ćemo im, da danas uz ručak imamo i salatu; da umjesto nezdravog i jeftinog bijelog hljeba kupimo crni; da se ne trujemo uvozniom toksičnom ribom jer je najjeftinija; da nas na računu ne čeka minus kada krenemo da podignemo novac kako bi smo platili treći neplaćeni račun za struju ili vodovod; da zamjenimo cipele koje nosimo već pola decenije iako su nam nam na najmanjem pljusku stopala mokra; da znamo šta zaista znači vikend koji su nam ukinuli oni koji u trećini ili čak polovini našeg života vide samo brojke (jer toliko, trećinu ili polovinu života, svakodnevno provodimo radeći u neljudskim uslovima, često tjerani da se kao hijene borimo oko zadnjeg končića ili žice, jer končić ili žica vise znači fening više na platu od koje ionako samo vilenjaci znaju kako opstajemo). Želimo da pred djetetom koje zatraži neki novac za kafu s društvom ne spuštamo pogled; ili da djecu u školu ne šaljemo bez užine, jer marka za sendvič danas možda znači da sutra nećemo imati za mlijeko ili hljeb za ostatak porodice. Želimo da ne prehodamo slomljenu kost jer nemamo zdravstveno osiguranje, niti novac kojim bi platili privatno liječenje.
Mnogi bi se menadžeri ovom nabrojanom nasmijali; mnogi se smiju već godinama; mnogi misle da su njihovi snovi o petom automobilu ili trećoj postdejtonskom vili i naši snovi. Znaju li šta zaista znači biti radnik ili radnica ovdje i danas? Znaju li da prazan trbuh ne sanja metal ili cement njihovih megalomanskih snova? Sumnjamo. Ali napominjemo da se trebaju plašiti svakog gladnog stomaka i samo zato što su naše (živote) ogolili do kraja svojom bahatošću i bezgraničnim žderanjem, to ne znači da su naši životi ugašeni. Mi smo ti na čijim leđima stoji sve što još uvijek funkcioniše; mi smo ti koji su najbrojniji i stanemo li mi, stat će i svijet na kakav su oni navikli.
Ovaj protest, zato, nije za slavu neplaćenog i nehumanog rada na kakav smo danas primorani, nego je za radnike čija glad i tortura moraju prestati. Zato smo solidarni sa svima koji u ovoj zemlji djele našu situaciju i svakodnevnicu; našom djecom, od kojih su mnogi studenti; našim majkama i očevima, od koji su mnogi penzioneri: našim kolegicama, kolegama i poznanicima od kojih neke nazivaju sretnicima jer su barem zaposleni – goleme li sreće; i naravno, solidarno stojimo sa svim nezaposlenima. Ovdje i danas mi prestajemo čekati. Za sve naše nadređene koji će jutros uz prvomajski uranak obići groblja i mezarja boraca palih u proteklom ratu, licemjerno polažući vijence i bukete za još jedan politički poen, naša je poruka: pazite se nas živih."
